Kladuščanin Hasan Mujakić iza sebe ima još jedan uspješan uspon na planinu. U šestoj epizodi serijala ”Jedan dan na planini” posjetio je Visočicu, a kako je protekao put do vrha saznajte u tekstu ispod;
Visočica, planina sa jednim od najljepših planinskih grebena u Bosni i Hercegovini, bila je šesta lokacija koju sam posjetio u sklopu projekta „Jedan dan na planini“. Smještena je južno od Bjelašnice i zapadno od Treskavice, a najviši vrh je Džamija sa 1967 m. Na sjevernom dijelu pretežno se nalaze planinski pašnjaci, dok je južni dio obrastao gustom šumom. Planina Visočica čini prirodnu granicu između središnje Bosne i Gornje Hercegovine i zbog svoje ljepote predstavlja omiljenu destinaciju bh. planinara. Inače, Visočica je dobila zbog svojih brojnih visokih vrhova, među kojima se ističu Džamija (1967 m), Veliki Ljeljen (1963 m) i destinacija koju sam odabrao za ovu reportažu, Vito (1960 m).
Početna tačka uspona bilo je selo Tušila koje pripada općini Trnovo. Parkirali smo auto nedaleko od Planinarskog doma „Vrela“ i krenuli po jako lijepom vremenu sa usponom. Iako je uobičajena ruta da se ide prvo na vrh Vito, ja i moj prijatelj Nihad Ćosić smo, na nagovor vodiča, krenuli sa planinarskom kružnom turom u obrnutom smjeru. Tako smo se odmah uputili ka vrhu Drstva, odakle ćemo grebenom posjetiti još i Debelo brdo, te atraktivni vrh Vito, koji je svega par metara niže od najvišeg vrha Visočice, Džamije.
Prvi dio šetnje je prošao u hodu po brdovitom terenu oko Tušila, da bi nas put dalje vodio kroz šumu prema vrhu Drstva.
Kad smo izašli iz šumskog dijela, tek tad se je mogao vidjeti prekrasni krajolik kojim Visočica dočekuje svoje goste. Brojni vrhovi, uvale, prirodni amfiteatri, raskoš boja, sve to vam donosi priroda oko Visočice. Kako smo se bližili vrhu, pogledi su postajali sve bolji, a zahvaljujući gomilanju oblaka, igre svjetlosti i sjene pred našim očima zahtijevali su česta stajanja i fotografisanja. Budući da smo krenuli oko 9 sa usponom, na vrh Drstva smo uspjeli doći za 2,5 sata laganog hoda, uz česta stajanja zbog fotografisanja. Tu smo odmorili, a onda se pripremili za najbolji dio dana, šetnju grebenom Visočice. Ovo je definitivno iskustvo koje se pamti, zbog prekrasnih pogleda sa obje strane. Šetnja grebenom zahtjeva određenu dozu opreza, ali staza nema alpinističkih dijelova i prohodna je u potpunosti.
Oko 13:15h smo izašli na vrh Vito, gdje je već bilo 20-ak planinara koji su uživali u pogledima zbog kojih je i Vito popularna destinacija planinara Bosne i Hercegovine. Tu smo imali duži odmor, a na povratku smo se vratili strmim putem kroz „Amfiteatar“, prirodnu uvalu iznad vrha Vito. Uslijedio je hod kroz livade ispod vrhova Visočice, a onda se je ponovo ušlo u šumski dio staze, koja nas je pratila skoro do Tušila. Nakon uspješno odrađenog posla, moj kolega i ja smo se uputili u Planinarski dom Vrela, gdje smo se odmorili, objedovali i stekli neka nova prijateljstva. Čekala nas je duga vožnja nazad, pa smo krenuli na put, znajući da nam ovo nije posljednji susret sa ovom predivnom planinom.
Uskoro objavljujem reportažu i sa posljednje destinacije u sklopu projekta „Jedan dan na planini“, radi se
o najvišoj planini BiH, Magliću!
Ovaj projekt se realizira u sklopu Programa osnaživanja nezavisnih medija (IMEP – Independent media empowerment program), a kojeg u BiH implementiraju Centar za promocijucivilnog društva (CPCD) i Otvorena mreža.
Izvor:Hasan Mujakić
