Habib Nurmagomedov: Posljednji let nepobjedivog Orla

Habib Nurmagomedov je sinoć rekao “zbogom” sportu kojeg je na neki način preporodio i MMA svijet ostavio bez unikatne pojave. Pokazao je da se i bez pravljenja showa može biti omiljen širom svijeta i ostat će upamćen po tome što je završio karijeru kao jedini UFC-ov neporaženi prvak.Abu Dhabi, 24. oktobar 2020. godine. Za sve gledatelje širom planete borba protiv Justina Gaethjea je bila za Habiba “samo još jedan dan na poslu”. Rutinska pobjeda gušenjem protivnika, nešto što je uradio nebrojeno puta tokom svoje karijere.

No, za Habiba je ta borba bila veća i od odbrane titule, i od očuvanja perfektnog skora u MMA, i od postavljanja rekorda najdužeg niza pobjeda među aktivnim borcima.

Habib je znao da će mu to biti posljednji ulazak u oktagon. Dao je obećanje majci, a borio se za oca Abdulmanapa koji je izgubio bitku za život koja je počela s koronavirusom, a preko infarkta i kome završila se na tužan način. I na kraju, možda i najvažnije – za Habiba je to bila borba sa samim sobom.

Prvi i posljednji put se za borbu spremao bez oca koji mu je bio i trener i zbog kojeg se i počeo trenirali borilačke sportove sa 13 godina.

Habib Abdulmanapovič Nurmagomedov je rođen 20. septembra 1988. godine u selu Kirovaul u Dagestanu.

Njegov otac Abdulmanap je bio uspješni ruski hrvač i borac u sambou, ruskoj verziji juda. Nakon završetka uspješne karijere postao je trener, a 2001. godine porodica Nurmagomedov se preselila u Mahačkalu.

Tada 13-godišnji Habib je došao na prvi hrvački trening kod oca. Dvije godine kasnije počeo je trenirati judo, a sa 17 sambo. Ljubav prema borilačkim sportovima se rodila kod Habiba i put ka velikoj karijeri mu je bio širom otvoren.

Habibu se mnogo sviđala borba u parteru, ali je od oca tražio i da počne s treniranjem MMA sporta koji je u tom trenutku bio na vrhuncu u Japanu sa kultnom Pride organizacijom.

A da je Habib zaista ozbiljno shvatio svoj izbor u životu najbolje ilustruje ovaj podatak: u septembru 2008. godine je imao prvu MMA borbu koju je završio pobjedom nad Vusalom Bajramovom gušenjem čuvenim “triangle chokeom”. 11. oktobra je već imao skor 4-0 i već je čitava Rusija znala za Orla. Zašto baš taj nadimak?

“Orao je simbol mog Dagestana. Želim dostojno predstavljati svoju republiku i moj narod i logično je bilo da mi to bude nadimak”, rekao je Habib.

Već iduće godine prelazi u najveću rusku MMA promociju M-1, a potom i u ProFC. Ono što je zanimljivo je da je na početku karijere “plesao” između lake i velter kategorije jer je uvijek imao problema sa skidanjem kilograma.

Krajem 2011. godine stigao mu je poziv koji je toliko dugo čekao. Kada je već bio premlad da se bori u Prideu, pred sebe je postavio cilj – boriti se u UFC-u i osvojiti titulu. Nakon 16 pobjeda iz isto toliko mečeva Dana White mu je ponudio ugovor na šest borbi.

Otac je tada sa njim obavio veoma ozbiljan razgovor. Habib je bio na prekretnici – morao je odabrati jednu težinsku kategoriju i nje se držati.

Ako izabere velter, neće morati skidati kilograme, ali je konkurencija mnogo teža. Ako izabere laku kategoriju, zna već kroz kakav iscrpljujući proces će morati prolaziti iznova i iznova. Habib je odabrao ovaj drugi put.

Kamal Shalorus, Gleison Tibau, Thiago Tavares, Pat Healy, Abel Trujillo, Rafael Dos Anjos. Prvih šest borbi odradio je taktički savršeno, a u borbi protiv Trujilla je postavio nevjerovatan rekord – 21 put u meču je srušio svog protivnika na parter.

Nakon pobjede protiv Dos Anjosa, bivšeg prvaka u lakoj kategoriji, UFC je dogovarao Habibu borbu protiv Natea Diaza, no do nje nikada nije došlo iz nepoznatih razloga. No, samo spominjanje Habib u kontekstu borbe sa Diazom je značilo samo jedno – Habib je već projektovan kao borac za sami vrh.

Tačno dvije godine, od aprila 2014. do aprila 2016., se nije borio zbog problema s povredom koljena koju je zaradio igrajući košarku s prijateljima, a potom je savladao Darrella Horchera i Michaela Johnsona, te je za nagradu dobio priliku napasti privremeni pojas.

Zakazana je borba sa Tonyjem Fergusonom, no Habib se razbolio tokom procesa skidanja kilograma i borba je otkazana.

Krajem te godine je savladao Edsona Barbozu i već u aprilu 2018. godine je dobio meč za titulu nakon što je pojas oduzet Conoru McGregoru.

Al Iaquinta je bio nedostojan protivnik tokom svih pet rundi i pravo je čudo kako je borba otišla do kraja, a Habib je slavio jednoglasnom odlukom sudija i ispunio svoj san. Tu borbu mnogi stručnjaci smatraju najboljom Habibovom izvedbom u karijeri.

A onda je na red došao i on. Conor. Čovjek koji je popularniji od samog sporta kojim se bavi.

Conor je prije borbe radio ono što najbolje i zna – pravio show, vrijeđao, provocirao.

A Habib je samo šutio. Čuvao je sav svoj bijes u sebi i kanalisao ga u borbu. No, kap koja je prelila čašu je bilo vrijeđanje njegove vjere. Zbog svih stvari koje je izgovorio McGregor protiv islama Habib je prvi i posljednji put u ring ušao s pogledom ubice.

Četiri runde je prebijao Conora, činilo se u jednom trenutku da ga je želio zaista ubiti. I onda, trenutak koji je oslikan i na jednom muralu u Turskoj. Četvrta runda, Habib davi McGregora. Kraj. Ili ipak nije. Habib je odlučio šakama “objasniti neke stvari” i Conorovom timu. Preskače ogradu i nastaje pravi haos. Mirni Habib se nije mogao kontrolirati, niko nije mogao vjerovati šta se desilo te noći 6. oktobra 2018. godine.

Nakon toga krajem 2019. je rutinski pobijedio Dustina Poiriera i drugi put odbranio pojas. To mu je bila 28. pobjeda u karijeri i tada je najavio da će se povući nakon 30. borbe. No, sudbina se okrutno poigrala s njim.

Zbog koronavirusa nije mogao doći na borbu protiv Tonyja Fergusona koja je čak peti put otkazana, te se El Cucuy borio za privremenu titulu protiv Justina Gaethjea i izgubio.

Nedugo nakon što je morao odbiti borbu protiv Fergusona, Habib saznaje loše vijesti. Otac mu je zaražen koronavirusom i krajem aprila odlazi u bolnicu. Sredinom maja pao je u komu nakon infarkta, a jedan od prvih koju je Habibu pružio podršku je bio upravo McGregor.

Nažalost, Abdulmanap 3. jula umire, a Habib proživljava najteže dane u životu.

Mnogi su mislili kako će Habib tada objaviti kraj karijere, i majka je to tražila od njega, ali je on odlučio posljednju borbu u karijeri posvetiti ocu i potpisao je ugovor s UFC-om sredinom jula za borbu protiv Gaethjea.

Smogao je snage, pripremio se bez pomoći oca, izdominirao Amerikanca, odbranio titulu i u suzama se oprostio od sporta kojeg toliko voli i kojem je posvetio čitav život. No, ni sport ni novac mu nisu više bitni kada nema oca uz sebe.

S obzirom na dobro poznati princip na kojem funkcioniše MMA svijet, nije isključeno da Habib zaista dobije ponudu da se bori sa još jednom legendom Georgesom St-Pierreom No, s obzirom na obećanje majci, svaka naredna ponuda može biti i uvreda za Habiba.

Zanimljivo, prst sudbine je htio da prvu i posljednju borbu u karijeri Habib dobije “triangle chokeom”. Gaethje je završio identično kao nesretni Bajramov. A Habib je također ostao isti čovjek i u prvoj i u posljednjoj borbi.

U čemu je njegova tajna?

“Trenirao sam naporno, borio se i pobjeđivao. Ako želite biti uspješni, morate trenirati naporno svakog dana i pobjeđivati. Sve ostalo dođe samo od sebe. Dobre borce će uvijek neko primijetiti dati im šansu”, rekao je jednom prilikom Habib.

A koliko je Habib bio dobar teško je opisati kroz brojke koje su itekako impresvne. U profesionalnoj karijeri ima skor 29-0, u UFC-u 13-0 i jedini je prvak koji se oprostio bez poraza.

Osim toga što je najbolji od svih boraca u svojoj kategoriji u hrvanju i parteru, bio je agresivan, jak u razmjenama udaraca i izuzetno izdržljiv.

Van ringa je povučen, no za razliku od, na primjer Stipe Miočića koji je sličnog karaktera, Habiba obožavaju širom svijeta. U čemu je tajna? Možda u njegovoj iskrenosti, radu u tišini, neeksponiranju… ali kada uđe u ring gledateljima je zagarantovan spektakl. On je bio možda i jedini “parteraš” koji je uzbudljiv za gledanje.

A da li je najveći MMA borac svih vremena? Ako gledamo čiste brojke – da. Mnogi mu zamjeraju to što je u karijeri pobijedio “samo” pet zvučnih imena za razliku od Jona Jonesa koji je pobijedio desetak “faca”. No – kod Habiba se itekako radi o najboljim borcima u njegovoj diviziji u ovom trenutku.

Oni malo nostalgičniji smatraju velikog Fedora Emelianenka najboljim svih vremena, no i za njega se može sličan slučaj praviti kao i kod Habiba, ali i Jonesa.

Sigurno je da je MMA svijet ostao bez jednog od najboljih boraca u historiji, čovjeka koji je dokazao da se može biti simpatičan i bez psovke u svakoj drugoj rečenici, čovjeka koji je sportista od glave do pete.

Šteta što Orao nije poletio i 30. put, ali smo imali priliku uživati u 29 perfektnih letova. Letova kakvih možda nikada više nećemo imati priliku vidjeti.

Izvor:Klix.ba

Vezane vijesti: