Pišem o djevojci. Djevojci koja ima brata. Djevojci koja ima mamu. Djevojci koja ima babu u tuđini. Pišem o sebi ali najmanje o sebi. Razumijet ćete. Najnebitnija stvar u priči i pričanju je kako se zovem i odmah uz to činjenica koliko godina imam. Bitno je reći da živim u Cazinu. Svaka stranica na internetu bi rekla da je to grad u Bosni i Hercegovini, u Krajini. Ne pitajte kojoj Krajini, osjetljivi smo, kažu, na to pitanje. U zadnje se vrijeme često pitam zašto sam rođena baš ovdje. Nije da mi se ne sviđa. Moja zemlja ima livade, predivne šume, potoke i rijeke, visoke zgrade i šarene kuće, potpis Osmanlija, Austrougara, ima svoje gradove, ima moj Cazin. A u Cazinu isto to i više. Ceste nam se zimi redovno čiste, u proljeće nam cvijeće i drveće ukrašava poglede, ljeta su puna nekih dešavanja a nisu, vala, ni jeseni loše. Samo što je to eto grad u Bosni. Nismo EU, nismo ni Njemačka ni Austrija, ni Slovenija, nismo zapad, a možda da jesmo sve bi bilo drugačije.
Ovih dana često mislim da bi bilo bolje. Tamo negdje isto ima korone, covid-a, epidemija i pandemija. Radi se, na drveću raste voće, ne rastu pare. Živi se i umire kao u Bosni. I sad bi se svako upitao šta mi fali onda, što ne sjedim i poklopim se. Sjedim dugo već, puno Bajrama. Naša četveročlana porodica ima samo mamu, brata i mene. Babo radi, a “tamo” niko ne zna za Bajram, pa ne može doći. “Tamo” se radi i radom zaradi. Radnik, kažu, ima bolja prava nego kod nas. Šta odradiš odradio si, a šta si odradio i platili su ti. Čist račun duga ljubav, ali meni babo na rođendane ne dolazi. Bio je na jednom. Davno nekad, jer se uvijek nekako poklope početkom ili u sred sedmice a od “tamo” se dolazi samo petkom i nedjeljom se ide nazad.
Ima godišnjih, pravedne su to države, ali nikad godišnji u pravo vrijeme. Godišnji je kad je manje posla. Nije kad je rođendan, Bajram ili dan kad se meni babo baš grli. Bratu nije bio ni na dan kad se rodio. Kako će biti kad se ovaj odlučio roditi u utorak. Pravedne su zemlje i baš me boli briga što jesu i jesu li. Ja bih da sam tamo jer je puno više njih nego nas sa svojim roditeljima svaku noć nakon posla. A svi rade.
Imao je i moj babo snove. Htio je prvo biti rudar, a i dan danas kaže da su samo ti ljudi radnici. Onda mu je, kaže, kad se oženio i dobio mene san postao prehraniti svoju malu porodicu. Pokušao je i ovdje “u nas”, ali firme su propadale, radnike otpuštale. Onda već dugo evo pokušava tamo. Nismo gladni ni žedni, ali babo mi ni na maturi nije bio. Bio je zapravo, preko messengera me gledao i plakao. Plače često, a plačemo i mi ali da on ne vidi.
Prvu godinu koju je babo proveo tamo mama je već naučila kad mu posao počinje i završava, kad kreće kući, kojim busom, kojom rutom putuje i koju granicu prelazi. Naucila je pratiti i gužve na autoputu i granicama pa bi se tako nekad prikrala i neka ružna riječ dok bi gledala teletekst i kad bi na njemu javljali da su veliki zastoji. Svi su joj bili krivi. I meni su. Brat mi je mlađi, on nedjeljama često pita zašto to babo mora ići i zašto ne sutra. Ja sam to prerasla. Meni se po glavi mota svašta nešto drugo i pitam se hoću li i ja ići. Ma ići ću. Ili neću, kako ću? Ma ići ćemo svi i bit ćemo zajedno. I toga kad se sjetim onda više nemam razlog za ostati. Nemojte pitati zašto se on ne bi vratio. Na to sam pitanje lično osjetljiva. Pitam se, evo, dok ovo pišem, zašto Cazinjani Cazinjane ne razumiju, zašto Bosanci Bosance ne razumiju.
Zar ne znaju da svako drugo dijete ovdje živi ovaj moj život. Hatme su u Cazinu. Muku smo mučili i nema koga nismo molili da bismo namolili da moj brat hatmu daje u subotu jer sad “tamo” posla ima, babo nedjeljom ne može ostati. Kad smo namolili opet je došao momenat u kojem nas, djecu stranaca, duša boli. Rekla su mu djeca nek babi snimi hatmu ako mu se već gleda. Da mu se gledala, ne bi otišao, kažu. Šta sve moji Cazinjani i Cazinjanke kažu a ne znaju. Dobra je ona izreka: “Ne govori o onom u čijim cipelama nisi bio i čijeg kruha nisi jeo.”. Ne zna niko da su oni stranci i tamo i ovamo. Ovdje što si otišao, tamo što si došao, a gore visoko, dolje tvrdo. Nigdje. I hajd što nigdje, al’ bez svojih. Sam on, sami mi. Omladina bosanskohercegovačkih gradova nikad neće prerasti bol za njima, onima koji su “tamo”. Ne vole tuđinu što im uze, ote najmilije. Ne vole te, Bosno, jer su njihovi morali otići iz tebe. Morat će sad, kažem ti, i oni. I niko nikad ništa neće voljeti kao mi babino krilo, pogotovo ako opet zatvore granice.
Trend radio/Belma Miskić
