Tokom našeg obrazovanja vjerovatno smo barem jednom svi maštali o školovanju kao u filmovima, o obrazovanju i studiranju negdje u drugom gradu, ili smo samo na trenutak poželjeli provesti barem par mjeseci negdje drugo. Postavlja se pitanje koliko smo informisani o našim mogućnostima tokom obrazovanja i da li znamo uopšte da postoji šansa da naša mašta i želja za novim životnim iskustvima bude ostvarena. Učenici i studenti u Bosni i Hercegovini, iz svog ličnog istraživanja problematike o nedovoljnoj informisanosti mladih , jako su slabo svjesni i informisani o svojim mogućnostima.
Voljela bih i cilj mi je da mladim ljudima prenesem i približim informacije koje mogu donijeti nezaboravnu životnu priliku zato ćete u ovom tekstu upoznati Bećiraj Lejlu. Dvadesetogodišnja Bišćanka koja je svoje srednjoškolsko obrazovanje završila na Ujedinjenom svjetskom koledžu u Norveškoj. Trenutno je studentica Pravnog fakulteta u Amsterdamu te nam je ispričala svoju priču i približila jednu od mogućnosti koju svi mladi imaju.
Nije štedjela na riječima i trudila se da prikaže jasnu sliku mladima o njihovim mogućnostima zato je priču sa nama započela objašnjavajući kako je uopšte saznala za ovakav način studiranja. „Za Ujedinjeni svjetski koledž čula sam preko svog kolege koji je u to vrijeme bio predsjednik vijeća učenika Gimnazije Bihać,čiji sam član bila. Sve se relativno brzo dešavalo. Potrebne informacije za prijavu dobila sam početkom februara, a prijava je bila krajem februara. Odlučila sam se prijaviti i iskušati svoju sreću, i desilo se upravo to da sam prošla.”
Postupak same prijave je bio jednostavan, sastojao se od tri kruga. Prvi krug ispunjavanje formulara, drugi esej koji se bavio temom rata u BiH jer, kako kaže Lejla, vole da mladi naprave reflekciju na prošlost i prenesu svoje stavove. Treći krug su bili testovi koji su se održavali u Banja Luci,Sarajevu,Mostaru i Tuzli.
Testovi su bili iz opšteg znanja,kulture,bosanskog i engleskog jezika i matematike, a Lejla je na taj test išla na najbližu lokaciju, Banja Luku. Nakon toga, finalni korak je intervju.
U mjesecu martu, u Mostaru je imala intervju koji je opisala kao opušteni ”razgovor uz kafu”, uz pitanja o historiji Ujedinjenih svjetskih koledža i šta sve nude, što je ustvari trebalo pokazati da li se Lejla pripremila na to šta ju je čekalo i da li je svjesna svog idućeg koraka ka obrazovanju. Bila su tu, kaže Lejla i pitanja o njoj samoj kao osobi, koliko je prilagodljiva, sposobna za samostalan život i ostalo na što se treba pripremiti kada idete od kuće.
Vrlo brzo saznala je da je primljena na Univerzitet u Norveškoj i tada je krenula drugačija priča za Lejlu.
”Na Univerzitet sam stigla u augustu 2018.godine i odmah je počeo mogu reći, rigorozni program edukacije. Edukacija je sva na engleskom jeziku po programu koji se zove International bachelor Red. To je jedan, koliko je nama rečeno, od najtežih edukacijskih programa na svijetu za srednju školu. Imamo mogućnost izbora raznovrsnih predmeta. Imali smo ih 6. Intenzivan je program, po sat i po bi trajali časovi”, ispričala je Lejla.
Ono što to mjesto stvarno čini Ujedinjenim svjetskim koledžom jeste činjenica da su tu djeca iz preko 100 zemalja. U Lejlinoj generaciji ih je bilo preko 100, svi iz različitih zemalja svijeta,različite kulture, djeljenja tradicija, recepata za jelo, historije, običaja i kako kaže Lejla sve to, samo po sebi, značilo je jedno nezaboravno iskustvo.
”Tek sada,kada sam se vratila kući nakon 2 godine provedene u Norveškoj mogu reći da je razlog zašto sam se uopšte prijavila na UWC bila sreća. Ali shvatam sada,da je tu ujedno bila i potreba za nečim drugim i za nečim drugačijim”, ispričala je Lejla.
Kako kaže ova mlada Bišćanka, naša sredina je oduvijek previše zatvorena i sa previše pogleda samo u jednom smjeru, a Ujedinjeni svjetski koledž joj je omogućio drugačije perspektive.Preispitivala je samu sebe, morala se prilagoditi, morala je shvatiti druge ljude, prihvatiti, a kada je krenula odavde sa svojih 17 godina, svega toga nije bila ni svjesna.
Ono što je tadašnja Lejla znala jeste samo da UWC otvara raznovrsne mogućnosti.
I zaista, još jedna odlična strana ovog Univerziteta je ta što u dogovoru sa Davis scholarship se omogućava UWC učenicima da dobiju punu stipendiju na američkim univerzitetima, od Harvarda, Yale-a, do univerziteta u Floridi,Vašingtonu i sl.
Lejla je i tu prepoznala veliku šansu i prijavila se na većinu prestižnih univerziteta.
”Ja sam se kao svaki učenik prijavila na većinu u Americi, međutim s obzirom da sam već dvije godine provela predaleko od kuće shvatila sam da bi ipak voljela ostati u Evropi i tu sam gledala različite opcije kao sto su Britanija,Francuska,Holandija. Izbor mi se suzio na Amsterdam ili jug Francuske i na kraju odlučila sam se da studiram pravo u Amsterdamu”, ispričala nam je Lejla.
Lejla je ove godine pozvana da bude jedan od trenera na vikendu u Sarajevu gdje su kandidati koji prođu u različite Ujedinjene svjetske koledže sakupe idruže se sa studentima koji su to već prošli. Svrha je razmjenjivanje iskustva,ideja, savjeta i slično, a Lejla ističe da se tome mnogo raduje i smatra da je to odlična prilika da mladima prenese svoje iskustvo i pokaže im kako će se snaći tamo gdje odu.
Možda je školovanje van BiH veliki korak za mnoge, ali niko od onih koji su napravili taj korak se nije pokajao. Postoje mnoge opcije i mogućnosti koje treba iskoristiti, naravno da postoji opcija i ostati van BiH, ali veliki broj mladih ljudi vrati se nazad u svoju državu i nastoji sa ubranim znanjem, napraviti neke promjene. Dobro je probati nešto novo i nikako ne bi trebalo da se mladi ljudi ustručavaju od toga. Ciljevi su dostižni, ali iziskuju dosta rada, ali i sreće kao u Lejlinom slučaju.
Projekat se realizuje zahvaljujući podršci programa Bosnia and Herzegovina Resilience Initiative (BHRI), koji sprovodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM), uz finansijsku podršku Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID).
Priča rađena u sklopu projekta Škola novinarstva 3.generacija. Priču pripremila Lorena Hrustanović.
