Kako bismo opisali društvo u kojem živimo?! Društvo istine, pravednosti ili pak korupcije, prevara, laži?! Mislim da se ovim prvim dijelom odgovora, gotovo niko ne bi složio. Iskreno, želim vjerovati u bolje sutra. Nada. Hm, jedna riječ, samo četiri slova, a tako velika, teška riječ. Da, to je možda i jedino što nam preostaje. Ali, pitam se, vrijedi li se cijeli život nadati?! Nada u sredini u kojoj su glavni epiteti laž, korupcija, kriminal…
Kada bi me neko pitao kako bih opisala grad u kojem živim, rekla bih da je to grad porušenih i uništenih snova. A zašto? Razlog je jednostavan. Evo, krenut ću od načina zapošljavanja. Koliko mladih, obrazovanih osoba je trenutno nezaposleno, koliko ih je napustilo svoj voljeni grad, a sve to iz tih razloga. Nemogućnosti pronalaska adekvatnog posla, a samim time i nemogućnosti obezbjeđenja sebi nekih normalnih uvjeta za život. Vjerujem da svako od nas ponaosob ima svoje ambicije i želje za uspjehom. Ali, realno gledajući, kome bi se mililo napredovati i dodatno usavršavati u ovakvoj sredini? Sredini mita i korupcije! Svaki dan „virkamo“ po internetu i raznim stranicama ne bismo li ugledali da se gdje traži radnika, je li izišao kakav novi konkurs. I… gle, čuda… Evo, konkurs u Oslobođenju, pa u Reprezentu… Obraduje nas. Odmah se zamislimo kako smo došli na razgovor i napokon nam govore: „Čestitam, dobili ste posao. Od sutra krećete raditi”. Ali, nažalost, nije tako. Dok iskupljamo papirologiju, ‘poleti’ tamo, poleti ‘vamo, neko to riješi vrlo lahko.
„Halo, đe s’ prijatelju, veliki? De vidi kako onog mog malog da ga ‘uguraš’ tu, nemoj mi ga puno mučiti.“ Bit će nešto i na „kahvu“. Eto, to je to. Takvi imaju sve potrebne predispozicije za bilo kakav posao, naspram napaćenih jadnika koji vuku one svoje diplome od vrata do vrata, od šaltera do šaltera ili jednostavno ih ‘prebace’ preko „grane“. Ali, to nije sve. No, dobro. Opet, sa svojim diplomama, preko ‘grane’ mogu i čistiti. Zamislite. A ovdje kod nas, ni za čišćenje ne pomažu dvije diplome. Onda si, kako kažu „prekvalifikovan“ i to za držanje metle u ruci. Da je u pitanju samo način zapošljavanja, nekako bi se to i moglo ‘prežvakati’. Kriminal i politika su duboko, duboko zašli u naše društvo. Dobro kažu, knjige, lijekove, posao i mnoge druge stvari, mogu se kupiti. Ali, haj’ da probamo kako kupiti znanje, zdravlje, sposobnost, ljubav, iskrenost, itd. Ne ide. Novac ne može kupiti čist obraz. A mislim da baš to našoj lijepoj Kladuši, nedostaje najviše. Kladuša…
Kad čujem naziv tog grada, osjetim neku radost, međutim, vrlo brzo se sve promijeni. „Kad vidite naš grad, možete rahat umrijeti“ – rekla bih.
To je grad u kojem progovara laž, licimjerje, kriminal i korupcija u svim segmentima društva. Nekad su ljudi bježali od rata, a sada bježe iz Bosne. Nažalost. Kud god pošli, sretno vam. Ali, ne rušite mostove za sobom, možda će vam jednom trebati da se vratite nazad. Glasajmo za bolju budućnost, budućnost koju ćemo sami stvoriti jer nam ne treba ni Hase, ni Huse da nas predvodi i upravlja s nama. Imamo um. Bog nam je to svima dao. Upotrijebimo ga pravilno. Poradimo na tome da naš grad nema prećutanu istinu, neka sve bude dovoljno jasno, transparentno i glasno sa glavnom parolom: „GRAD LJUBAVI, PRAVDE, POŠTENJA, TOPLE RIJEČI.“
Mirela Salkić
