Živimo u svijetu u kome je nedostatak vremena postala svakodnevica. Mnogi ljudi stalno žure, jednostavno nemaju vremena za bližnje već se posvećuju poslu i karijeri. Mnogo puta sam se uhvatio u mrežu u koju se uhvate mnogi ljudi. Mrežu žurbe, karijere, sebičnosti.
Nije li jedno od obilježja čovjeka u ovom stoljeću upravo ta sebičnost, oholost i sebeljublje koje one sa sobom nose. Čudimo se i skoro svaki dan slušamo priče jednih kako je ovaj virus koji nas je zadesio laž i izmišljotina dok drugi govore da je istina. Što god to bilo, osjećamo da je neke stvari promijenilo, pokazalo. Uveden je termin “socijalna distanca”, blagi naziv za ovu okrutnost svijeta kojeg stalno gradimo. Nije li socijalna distanca mržnja, zavist, pakost, ljubomora koju vidimo kod pojedinih ljudi. Nije li socijalna distanca gubitak interakcije, empatije, samilosti među ljudima. U pravo vrijeme je uveden taj termin. Zar ne?
Danas vidimo koliko smo zapravo potrebni jedni drugima. Vidimo koliko znači prijateljski stisak ruke, očajnički zagrljaj i lijepa riječ povjerenja. Moramo uzeti poruku. Život sa sobom nosi poruke, svaka pojava u historiji, svaki događaj koji vidimo, svaki doživljaj pojedinca, zapravo su poruka i individui i društvu u cjelosti. Došla je prilika da se odreknemo sebičnosti i da svoju pažnju usmjerimo prema onima koji nas vole. Ponekad je potrebno da cijeli svijet stane da bi čovjek shvatio svoju grešku. Možda je baš to što bi moglo biti iskra promjene u nama.
