Todorovo – mjesto ljubavi i spokoja

Todorovo… Sigurno ste već čuli negdje za to mjesto, zar ne?!  Ako ništa, bar su vas uplašili sa pričom o nekoj „ukletoj“ kući koja krije mračne i strašne tajne mještana… Hmm, ali, zaboravimo to, ili bar, pokušajmo…

 Sada ćete upoznati Todorovo koje odiše prirodnim ljepotama, prije svega, a također, i mještanima koji su dosta toga uradili za svoje selo.  Stoga, dragi moj čitaoče, udobno se smjesti i odmori oči uz čitanje onoga što je pisano sa mnogo ljubavi. Ali, pažljivo čitaj. Ispričat ću ti sve ono što sam saznala na svom kratkom, ali ipak, slatkom putovanju kroz Todorovo. Tako, odlučih krenuti. Razmišljala sam dosta o tome koga ću naći za svoga sagovornika na tom putovanju.. Pomislih, ako ništa, izmislit ću ga, ali to neće biti prepreka da ne pišem o velikoj ljubavi prema svome zavičaju. Helem, da krenem onda. Tako, uputih se na put sa dubokom nadom da ću ipak sresti nekoga ko će mi ispričati sve tajne koje Todorovo krije još od davnina. Tako, poželih da se odmorim malo, sjedoh na klupu pokraj bunara. Napih se čiste, hladne vode, koja je jednostavno mamila svakog prolaznika svojim zvukom koji je bio neodoljiv. Ubrzo, ugledah starog didu koji umorno korača cestom, rekla bih,  mala, krhka biljčica. Pozvah ga da se odmori. Bio je to mali, sitni čovječuljak koji je jedva izgovorio ime, jer, kako kaže, ne govori ime nepoznatima. Upoznah Ibrahima Sulejmanagića koji je rođen 4.6. 1935. godine i koji će eto, biti moj sagovornik na ovom putovanju.  Pošto smo se uputili ka istom mjestu, tema našeg razgovora će biti upravo to, mjesto ljubavi i spokoja, mjesto malih ljudi, ali velikog srca – Todorovo.  Najprije me zanimala historija tog mjesta…

„Eh, sine, duga je to priča, ali ispričat ću ti, ti pažljivo slušaj, pa sutra nekome drugome ispričaj, kako to ne bi palo u zaborav.“

„Njekada se Todorovo nije zvalo tako. Bio je to Novigrad, a za to danas malo ko zna, posebno ova mladež, dječurlija.   U 16- om vijeku,  dobija ime Todor Grad, a kašnje i Todorovo, ovako kako se i danas zove. Ime je dobilo po junaku Todoru koji je u borbi protiv Turaka pao i to u odbrani Novigrada. Onda je jednom prilikom u napadu, izgorio i Todor i njegova porodica.“

„ Znao sam ja, šćeri, puno toga, ali vidiš i sama, ostario sam, ne mogu ja to sve pamtiti. Ali, ono čega se sjećam, kazat ću ti.“

„ Kad su Turci osvojili ovaj grad, bio je opustošen već. Zadnji gospodar Todorova je bio čuveni Maše Tabak i njegova rodbina.“

Pošto uvidjeh da didi biva teško da se prisjeća svih tih starih, prošlih vremena i podataka iz tog doba, nisam ga više ispitivala o tome.

Došlo je vrijeme i za drugo odmaranje. Sjeli smo na klupu kod Klenića. Upitah ga znatiželjno, otkud taj naziv Klenić?

„Tu je raslo drvo, ‘ćeri, klenić, čula si za to sigurno, eh, zato se to mjesto tako i zove.“

Pošto primijetih da se dido zaista umorio i da se njegove stare, oronule ruke počeše tresti, dodadoh mu vode sa česme koju je sagradio, kako piše,  rahmetli Sulejman Bašić pred svoju dušu.

Odmorismo se tu, nagledasmo se zelenila koje je bilo uredno i čisto, zahvaljujući mještanima. No, krenusmo dalje. Pred nama je bio pomalo dug i rekla bih, težak put, pogotovo za didu.

Krenusmo starom cestom  „Uruga“. Upitah za porijeklo tog naziva, ali ni didi baš nije bilo  jasno, kako kaže „to je narod nazvao jer je put bio dosta oronuo i loš, ali pamti da je uvijek bio cestar koji je to koliko-toliko održavao po imenu  Ibrahim Zulić.“

Kroz šalu mi reče da je rahmetli Ibrahim uvijek u džepu nosio češljić i špiglu te više gladio sebe, nego cestu, ali da nije bio loš insan.

Kako je vrijeme odmicalo, koraci su nam bili sve teži i sporiji, ali, bili smo sve bliže cilju.  Rekoh didi da i nema baš kuća kraj stare ceste, a on mi reče: „Ma čekaj, dijete, sad ćemo izići gore. Vidjet ćeš. Ima čitavo brdo Sulejmanagića te kuća Zulića i čini mi se, Purića.“

Zbilja, bilo je tako.  Ibrahim – kako su ga od milja zvali Ibro, reče mi kako se tu uvijek puno radila poljoprivreda, ali opet, svi su bili sretni i zadovoljni i pod Urugom se uvijek mogla čuti pjesma i radost. Komušači su bili nezaobilazni u očuvanju tradicije i ponosa našeg kraja. Ali, ono što me rastuži jeste informacija da je ta generacija što je  iole držala do toga, izumrla. Kad to reče, Ibro teško uzdihnu.

Osjetih bol za prošlim vremenima u tom njegovom uzdahu.

Na brdašcu više, ugledah kuću koja je, onako gledati, napuštena.

Ibrahim mi to i potvrdi. Kaže da je to kuća čuvenog Sulejmana – bega Bašića. Upitah, zašto bega?  Kaže, pomalo nesigurno, jer je živio kao pravi beg, pedantan čovjek. Pogled mi ukrade neka ruševina sa lijeve strane. Nešto kao kula.

Ibrahim opet uzdahnu.  „Sine, to je Stari grad u Todorovu. Vidiš šta vrijeme uradi od njega, oronuo i zapušten. Malo mještani urede, pokose, ali kako je to prije bilo, uh! Moglo bi se to danas urediti, ali nema niko volje, a ni želje. Džaba meni, sine, volja, kad ja nemam snage, nemam ništa. Moje je prošlo.“

Čak reče da je tu bila i džamija, no, sve se deformisalo vremenom.

Bili smo nadomak cilju. Kad iziđismo navrh puta, prvo što ugledah, bila je to velika, bijela škola sa puno prozora i velikim igralištem. Jako lijepo uređena i ona i okoliš iste. Ibro mi reče kako se od rata puno promijenio izgled škole, kako se ulaže u nju dosta, kako kaže, sve za dječiju radost.

„Ali šćeri, malo se danas ko i zna radovati školi. Djece skoro i nema, ja sam svojih sedmero iškol'o onako kako sam mog'o. Narod se danas boji, neće imati čime hraniti,  pa neće djecu, ali to su budalaštine. Svako dijete ima svoju nafaku.“

Ugledah i ambulantu i poštu, a zatim, zastadoh kraj nekog čudnog objekta. Ibro mi reče da je to „pogon“ nekadašnji.  

„Sine, tu se nekad i plata zarađivala, pravila se vegeta, a eto, šta je danas ostalo od toga –  ništa.“    Ono što nikad neću zaboraviti su te suze, taj zamagljen pogled u didinim očima. Sa toliko tuge i bola je mislio na taj nekadašnji rad i proizvodnju u tom pogonu. Da mu olakšam bol, rekoh mu kako ima vremena da se to opet pokrene, da bude i sad proizvodnja.

„Eh, šćeri, nemoj ti mene tješiti. Ja jesam star, ali budala nisam. Nema od toga ništa. Šta je bilo, bilo je.“

Dalje, ugledah trgovinu, frizerski salon, matični ured, pomislih: „Bože, kako li je ovim ljudima lijepo, sve im je nadohvat ruke.“

Ibro kaže da postoji priča o ukletoj kući, o tzv. „Kući duhova“, ali da on u te priče ne vjeruje, jer, sine, „kraj ovoliko ljepote u ovom selu, koga zanimaju izmišljeni duhovi…“

Oboje smo već bili poprilično umorni od pješačenja. Ibro se već približio kući. Došao je trenutak kad smo se morali rastati. Zahvalih mu se što je bio moj pratilac na ovom kratkom putovanju i što mi ga je uljepšao sa svojim divnim pričama, sjećanjima i uspomenama. Ibro požuri kući, jer, kako kaže ‘zamrišala’ mu je kahva, bujrum, na onu pravu, domaću, bosansku kahvu. Snaha je napravila.“

„Drugi put – rekoh mu i zahvalih mu se još jednom.“

I baš kada sam pomislila da je to sve što sam imala za vidjeti u Todorovu, ugledah nešto prekrasno, posebno drag objekt mome srcu. Bila je to predivna džamija sa dvije munare, zamislite, zaista, unikat. Nadaleko je nema ljepše. Bila sam očarana njenom ljepotom. Nadalje, ugledah benzinsku pumpu pred kojom vidjeh dosta raje koja se druži i baš tad, nešto mi zaigra oko srca.

No, svemu lijepome, brzo dođe kraj. Morala sam se uputiti nazad ka svojoj kući. Bila sam sretna. Sretna što sam dodatno upoznala svoj kraj, ljepote svog zavičaja, a ponešto i naučila. Cijelo vrijeme, na putu do kuće me pratila eksplozija divnih boja i mirisa. Slušam zvuk svojih koraka koji odzvanja pločnikom, dozvolim svakoj ptici sa krošnji drvoreda da se useli u moje uho. Propnem se na prste i dodirnem grane okićene prvim cvjetovima.

Trudim se da svaku sliku, svaki pokret i zvuk urežem u svoje sjećanje, da ga mogu oživjeti kada to poželim, ma gdje u tom trenutku bila…

Nismo ni svjesni koliko smo zapravo sretni. Dragi moj čitaoče, gdje god išao, ne ruši mostove iza sebe, trebat će ti nekad, poželjet ćeš  se vratiti u svoj kraj, ne pljuj po svome, ne pljuj po onome gdje si rođen, gdje si odrastao, gdje si napravio prve korake, gdje si naučio prva slova, gdje si upoznao svoju prvu ljubav… Ne pljuj! Tu ti je srce, ne tamo negdje daleko. Vjeruj, tamo te odvela želja za nečim boljim, ali ovdje će te uvijek vući srce, jer ovdje je ono što ti voliš i što voli tebe.   Čuvaj uspomene na najljepše dane provedene u svome kraju i veličaj ga gdje god bio. Zaista, najljepši na svijetu je tvoj rodni kraj!

Mirela Salkić/Trend radio

Vezane vijesti: