MARKETING

ADA PROMET Velika Kladusa - Tehnicki pregled

Velika Kladuša – grad ‘porušenih’ snova

Ja, putnik od dvadeset sedam ljeta, odlučih vam ispričati priču o gradu ‘porušenih’ snova.

Velika Kladuša se uvijek nalazila na razmeđu svjetova. Krajnja granica istoka, krajnja granica zapada. Ovdje su oduvijek sijevale munje i grmjeli gromovi.

Mali, a tako veliki grad. Grad koji je nekad vrvio od života i radosti, grad u kome su zime, nekad bile zime. Bile su to zime pune dječije radosti novim pahuljama koje polahko prekrivaju tlo po kojem hodamo. Bile su to zime kada smo, mi, djeca, pravili prtine u snijegu, samo da dođemo u školu. Da, jer propustiti jedan dan škole, bio je nenadoknadiv. A, tek onaj osjećaj pri povratku iz škole kad nas naše mame dočekaju sa vrućim krompirom iz rerne koji je širio svoj neodoljiv miris po cijeloj kući. Eh,to je neizbrisiv trag djetinjstva. Nekad su i ljeta, bila ljeta… Nekad su i djeca bila odgojenija, nekad se starija osoba poštivala, nekad se osjećao strah od učitelja, nekad se pametan čovjek cijenio, nekad su ljudi imali stida… Nekad!  A, danas…

Sve se promijenilo. Pitam se: „Zašto je to tako?“ Jesu li zaista došla takva, rekla bih, nakaradna vremena, ili smo se samo, mi, ljudi promijenili i sami to sebi priredili?

Velika Kladuša, nekad, grad dobrih uvjeta za život, a danas, grad ljudi koji samo kukaju i idu s kahve na kahvu. Istina, miris bosanske kahve u našoj Krajini, ne može ništa zamijeniti. Ali, da li će nam taj pesimizam pomoći da nešto promijenimo? Čisto sumnjam!

Pitaju: „Ima li života u Velikoj Kladuši?“

„Ima, naravno, za one koji hoće i znaju živjeti“, odgovorih im.

Kladuša je čarobno mjesto. Možda i jeste malo mjesto, ali bez ikakvog ustručavanja, možemo reći da tu žive ljudi velikog srca, ljudi – junaci, koji su spremni da ustanu i brane svoj grad kad god je to potrebno.

I tako, sjedeći i razmišljajući šta je sve moglo biti, a nije, naiđoh na zanimljivog sagovornika. Bio je to dido Ibrahim, koji je, iskrena da budem, nepresušni izvor informacija. Dosta toga, saznadoh od njega. Ibro mi reče da je Kladuša uvijek pamćena po borbama. Kako kaže, kad je sve mirovalo, tad su Krajišnici ratovali međusobno. „Takvi smo, sinko, nas, nikad i ništa neće pameti naučiti“, kaže Ibro te odmahnu rukom. Nisu ovdje svi ratnici, vojnici, ali su uvijek spremni za borbu. Nisu svi kao rahmetli Nijaz Miljković – Nijo koji je bio spreman život dati za domovinu. Kladuša je posebna po takvim, velikim, ali rijetkim insanima poput njega. On je jedan od rijetkih koji se borio za ovaj grad, borio se da prkosi vremenu i dušmanima koji su željeli da nestane. Ali, on ostaje i ostat će još dugo. Tako, sjedeći tu na Starom gradu, pijući pravu bosansku kahvu čiji se miris širio daleko, posmatrah tužna i zabrinuta lica. Mlada lica koja bi trebala biti sretna i nasmijana, lica koja bi se trebala veseliti svakom novom danu, lica kojima bi trebalo pružati prilike da ne moraju ići daleko da bi zaradili za život. Ali, ne! Svakim danom sve više i više je onih kojima je u planu da napuste ovaj grad, ovu zemlju.

Zar postoji ljepše mjesto od rodnog kraja?! Zar postoji ljepši miris od one prave, popržene, bosanske kahve?! Nikome nije bilo lahko okrenuti leđa svojoj domovini, otići daleko od iste. Ali, kako Ibro reče:

 „Sine, mora se njekuda nadimati, trbuhom za kruhom.“

Pitam se, zašto nisam počela ovaj rad opisujući prelijepe krajolike Velike Kladuše?! Neko će pomisliti da ih nemamo, da je sve crno. Zašto te ljepote nisam stavila u prvi plan? Zašto? Pa vjerovatno zato što Kladušu već godinama povezuju samo sa jednom glagolskom imenicom – ratovanje.

Ali, imamo mi dosta toga. Imate li vi Stari grad kao mi? Nemate. Istina, trebalo bi ga obnoviti, preurediti, ali i ovakav, moramo priznati, najljepši je. I dalje nam se duša i srce ispune toplinom kad god ga posjetimo. Eh, čitaoče, šta bi ti sve dao da imaš ovakav grad kao mi! Ali, džaba, kad ga, mi, građani, ne znamo cijeniti. Ono što znamo je svima poznato: blatiti ga na sve strane. Neko će zaista pomisliti da smo toliko ruglo i sramota. Pružimo našem gradu ono što zaslužuje, pružimo građanima Velike Kladuše ono što zaslužuju, veličajmo ljude koji su se borili za ovaj grad, koji su ga štitili, pazili kad je sve grmjelo i sijevalo. Poštujmo to! Lahko je biti vojnik, borac, patriota iz fotelje za koju su zaslužni oni prema kojima se danas najviše nepravde i zla čini, njima i njihovim porodicama. Blago li se Kladuši sa današnjim tzv. ‘patriotama’.  Da se sad zarati (ne dao Bog): „Mi bi ovo, mi bi ono, mi bi ovako, mi bi onako…“

ZNATE ŠTA?

NE BISTE VI NIŠTA, dragi FOTELJARI! Vi biste se samo, opet, sklonili u mišiju rupu i čekali da završi pucanje. To vam je već poznato od ranije, ili možda griješim?! A pri tom, ni od čega ne bi oskudijevali, vaša djeca ne bi i dalje znala šta znači nemati.. Stidite se! Vi, sve što znate je klimati glavom, eventualno, složiti se ili ne složiti nečijim mišljenjem i vi ste, zamislite, BITNI. Jeste, ali samo u vašim glavama. Jer, eto meni, običnom smrtniku, niste bitni, niti ćete kada biti. Zbog vas, tonemo.

Helem, da krenem dalje. U razgovoru sa Ibrom, kako mi reče, rat je za njega bolna tema. Riječ od tri slova, ali od trista rana. U ratu je bio gladan i željan svega, on i njegova porodica. Kaže, kako nikad neće zaboraviti mladu ženu, ‘mladicu’, koja je došla po humanitarnu i tražila više mlijeka u prahu za svoje malo, tek rođeno dijete. „Bila je uplakana, tresla se, govorila da je prevalila dalek put za to, na šta joj se taj, jedan od današnjih foteljara, samo nasmijao..“ I dragi moj čitaoče, takva jedna nula od čovjeka se danas više cijeni i poštuje od nekog istinitog borca, koji se nije bavio udjeljivanjem humanitarne pomoći, naravno, onoliko koliko je on htio, koliko je njemu neko bio po ćeifu.

Ja, putnik od dvadeset sedam ljeta, rođen sam kad se najviše pucalo.  Ali, i danas je slična situacija. Danas su mnogi mladi, pa tako i ja, ako se još mogu i nazvati mladom osobom, prepušteni tim tzv. D patriotama, foteljarima. Niste vi ni P od patriota, a fotelja je samo imenica, nema nikakvog značenja, osim u vašim, malim, sitnim mozgovima i istini na volju, ima značenja i kad su vaši džepovi u pitanju.

Veliku Kladušu bih nazvala gradom porušenih snova, gradom prećutane istine, gradom u kome se budale ponose onim čega se pametni stide, gradom u kojem je politika uplela prste u sva moguća područja, gradom u kome nema čistog vazduha, gradom u kome foteljari odlučuju ko će raditi, ko neće, gradom koji je pun laži, mita, korupcije, gradom u kome su prave, istinske vrijednosti izgubile značenja, gradom u kome su većina nepismenih sa kupljenim diplomama i certifikatima, nadređeni pismenima, gradom ucjena, gradom prevara, gradom u kome se ljudi vesele kad ko umre da počne raditi… Nažalost, i to smo dočekali.  Mnogo je crnila koji obavija moju, vašu i našu Kladušu. Voljela bih da je obavijena nekom veselijom, svjetlijom bojom, svjetlijim pričama, svjetlijom sadašnjošću, ali i svjetlijom budućnošću… Zahvalih se svome sagovorniku na svakoj kazanoj riječi, sa željama da dočeka neke bolje i veselije dane. Uputih se ka kući i dalje razmišljajući.

Samo puste želje i nadanja. Da, bojim se da je tako. Ako nije, voljela bih da me neko demantuje. Ali, ne riječima, nego djelima! Iskrena da budem, sažalila sam se nad nama svima, nad našom sudbinom, kao kad se insan nad jetimom sažali.

Ne bih više pisala o prošlosti, iskrena da budem, ja, putnik od dvadeset sedam ljeta, nemam više ni snage, ni volje za to. Ovim završavam priču o našoj Kladuši, našem gradu koji iz dana u dan čeka da ugleda svjetlo dana… Čeka, čeka i još čeka… A, da li će ikad dočekati… Pitanje je.

Mirela Salkić

Vezane vijesti:

MARKETING

Sudo Luka logo
ada promet velika kladusa