MARKETING

Schmidtovom odlukom BiH ostaje trajno u duplom političkom obruču Zagreba i Beograda

Sudeći prema onim dijelovima odluke Christiana Schmidta koji su dostupni javnosti, a kojom planira nametnut izmjene izbornog zakona i Ustava Federacije BiH, bosanski politički faktor nalazi se pred konačnim porazom nakon više od dvije decenije borbe da se okvir nametnut Dejtonskim i Washingtonskim sporazumom pretoči u jake državne institucije.

Pod bosanskim političkim faktorom podrazumijevamo one politike koje se nazivaju i probosanskim, a koje iskreno smatraju da je opstanak države BiH nema alternativu, bez obzira sa kojeg spektra dolaze.

S druge strane pod okvirom nametnutim Dejtonom i Washingtonom podrazumijevamo da većina stanovnika zemlje svojim glasovima generiše samo trećinu političke moći na državnom nivou i to samo kroz bošnjačku kvotu.

Bosna i Hercegovina i bosanski politički faktor nakon Schmidtove odluke naći će se trajno u duplom političkom, ekonomskom i sigurnosnom obruču koji s vanjske strane čine Srbija i Hrvatska, a unutar zemlje Republika Srpska i institucije koje u Federaciji BiH kontroliše Hrvatska demokratska zajednica na temelju kontrole hrvatskog kluba u Domu naroda ovog entiteta.

Kad god se pokuša razbiti unutrašnji aktivira se vanjski obruč koji svojim polugama moći na različite načine pokušava spriječiti takav scenarij.

Unutrašnji je sam za sebe preslab da se samostalno nosi sa snagom bosanskog političkog faktora, ali sasvim dovoljno snažan ako mu vjetar u leđa daju, zajednički ili pojedinačno, Zagreb i Beograd.

Šta je zapravo cilj?

Shvatanje “jednakopravnosti” naroda i konstitutivnosti predstavnika hrvatske i srpske politike u službi je takve politike, držanja Sarajeva u podređenom položaju.

Kada kažu jednakopravnost oni prvenstveno misle na jednaku podjelu resora na državnom nivou bez obzira na broj glasova koji pojedine stranke dobiju. Oni smatraju da stranke koje dobiju najvise glasova unutar jednog naroda mogu dobiti garantovanu trećinu.

Glasnogovornici tih politika isto tako smatraju da na istom principu treba funckionisati Federacija BiH ali ne i Republika Srpska. Kada se ukaže na tu nelogičnost oni se naravno pozovu na rezultate rata.

U prevodu takvo shvatanje konstitutivnosti i pravne posljedice zavise od toga, živite li u jednom ili drugom entitetu. Schmidt svojom odlukom samo jača takve politike, i uopće ne doprinosi stabilnosti već upravo suprotno.

Ako disperziju moći u Bosni i Hercegovini posmatramo izolovano od šireg regiona pravimo grešku, jer završetkom rata političke i ekonomske ambicije Srbije i Hrvatske u BiH nisu ugašene već su prilagođene novoj političkoj stvarnosti postojanja dva entiteta i države BiH sa slabim državnim institucijama koje funkcionišu na principu etničkog pariteta. S tim u vezi pozicija Sarajeva u okviru koji se nudi postaje još ranjivija, bez čvrstih mehanizama zaštite.

U svemu tome postoji vidljiva razlika, Srbija dugoročno želi odvajanje Republike Srpske, kad se za to ukaže pravi momenat koji je još uvijek daleko, a Hrvatska kontrolišući preko hrvatskih nacionalni stranaka Federaciju BiH, želi direktan upliv u političke procese u Bosni i Hercegovini, ali ne i njen raspad.

Sličnosti i razlike

Trenutno suglasje postoji u smislu da se spriječi scenarij u kojem će Federacija BiH postati funkcionalan entitet kao temelj i garant opstanka Bosne i Hercegovine.

Takva prijetnja za interese Zagreba i Beograda postoji u slučaju da se ostvari scenarij po kojem bi HDZ bio izbačen iz vlasti, ili njegova moć reducirana, a bosanski politički faktor u većoj mjeri preuzme poluge moći u Federaciji BiH i državnim institucijama.

Savez je neiskren, jer Srbija i Hrvatska ne vjeruju jedna drugoj, ali su im se interesi trenutno poklopili u smislu da spriječe Sarajevo da promijeni političku realnost zacementiranu rezultatima rata.

Ipak, postoji nešto oko čega se stavovi Srbije i Hrvatske neupitno podudaraju, nikad ne dozvoliti da zaživi bilo kakav politički identitet koji bi ujedinio interese Bošnjaka, Srba i Hrvata, jer bi ga, zbog svoje brojnosti, prvenstveno oblikovali Bošnjaci i on ne bi mogao biti kontrolisan iz Zagreba i Beograda.

U praksi to bi značilo okretanje dijela bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata Sarajevu, što bi predstavljalo nesumnjiv poraz nama susjednih zemalja u smislu da BiH zadrže bazen iz kojeg crpe ekonomske i ljudske resurse.

Odgovornost političkog Sarajeva

S druge strane bošnjački nacionalisti snose, nesumnjivo, veliku odgovornost, zbog svog konzervativizma, pokušaja da kopiraju susjede nesvjesni svoje slabosti i nesposobnosti da se izdignu iznad velike žrtve koju su Bošnjaci podnijeli u ratu i na kraju, shvatanja da BiH može biti kopija klasičnih nacionalnih država.

Međunarodna zajednica nije pristrasna, ona jednostavno ide linijom manjeg otpora, smatrajući da je Sarajevo trenutno najslabiji faktor, koji, za razliku od Beograda i Zagreba nema puno toga ponuditi, i njegova pozicija često zavisi samo od dobre volje Zapada.

S tim u vezi visoki predstavnik je egzekutor, bez obzira na to da li je (ne)svjestan svih faktora koji oblikuju politiku u BiH i posljedica svoje odluke. Također, on je očito prihvatio argumentaciju hrvatske politike da Bošnjaci konstantno prevarama pokušavaju ostvariti dominaciju nad Hrvatima u BiH.

Ipak, ovdje je potrebno vratiti se djelimično u prošlost i prikazati kako je HDZ provodio politiku blokada i kad se nije dešavalo da se pojedini delegati u hrvatskom klubu lažno izjašnjavaju Hrvatima.

Izmjene Izbornog zakona i ustava Federacije BiH iz 2002. godine koje je nametnuo Wolfgang Petritsch otvorile su prostor Sarajevu, ali nikad nisu dale konkretne rezultate, ne računajući formiranje Vlade Federacije BiH 2010. kada je HDZ izbačen iz vlasti u ovom entitetu, ali je uz pomoć Milorada Dodika i SNSD-a uspio zadržati pozicije u državnim instutcijama.

Petritsch je prije dvadeset godina uveo srpski klub u Dom naroda FBiH, smanjio broj delegata etničkim klubovima sa 30 na 17 i umjesto polovine potrebnih delegata u klubovima konstitutivnih naroda za izbor predsjednika i potpredsjednika FBiH odredio da je u tom smislu potrebna 1/3 (6 od 17).

Za razliku od općeprihvaćenog shvatanja da je HDZ izbačen iz vlasti 2011. godine, zapravo, Dragan Čović je odbio sudjelovati u vlasti, jer nije htio prihvatiti da jedno ministarstvo (od pet) koje popunjavaju Hrvati pripadne SDP-u, uprkos tome što je SDP sa koalicionim partnerima obezbijedio podršku u hrvatskom klubu Doma naroda, od kojih se ni jedan nije lažno izjašnjavao kao pripadnik hrvatskog naroda.

Jedno ministarstvo HDZ-u bilo bi kompenzirano iz srpske kvote, međutim, Čović je odbio, iako mu danas, “paradoksalno”, nije problematično da istu popunjava HDZ-ovim kadrovima.

Istina, Alijansa za promjena (2002-2004), odmah nakon fijaska Hrvatske samouprave, uspjela je izgurati HDZ iz vlasti, ali na brzinu sklepana od čak deset stranaka u vrijeme kad je mandat trajao samo dvije godine, nije imala šanse da promijeni bilo šta.

Odluka Schmidta da uvede cenzus od 3 posto za biranje delegata u Dom naroda FBiH i broj potrebnih delegata za biranje predsjednika i potpredsjednika FBiH on Federaciju BiH vraća u 1994. godinu, ovaj put bez 60.000 vojnika koji bi trebali štititi stabilnost Bosne i Hercegovine.

Vraćajući sistem na fabričke postavke, Schmidt ostavlja BiH u trajnoj sjeni Zagreba i Beograda.

IZVOR: KLIX.BA

Vezane vijesti:

MARKETING

Sudo Luka logo