1. je maj, Međunarodni praznik rada koji se obilježava širom svijeta, u znak sjećanja na dan kada su 1886. godine radnici u Chicagu štrajkom i protestima počeli borbu za osmosatno radno vrijeme.
Trećeg maja vlast je na demonstrante poslala jake policijske snage te je izbio sukob pri čemu je šest radnika ubijeno, a njih pedesetak ranjeno. Mnogo je demonstranata uhapšeno, a vođe štrajka izvedeni su pred sud. Petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju.
Cijelo 19. stoljeće bilo je obilježeno bezobzirnim iskorištavanjem radnika. Niske nadnice i višesatni dnevni rad, od 12, čak i 18 sati za odrasle pa i djecu, iscrpljivao je ljude koji su u svim zemljama razvijenog kapitalizma štrajkovima zahtijevali dostojnije uslove rada i života. Štrajkaški pokreti doživjeli su najveći zamah u SAD-u.
Oko 40.000 radnika protestovalo je u Chicagu 1. maja 1886. godine, ističući zahtjeve simbolizirane u tri osmice: 8 sati rada, 8 odmora i 8 kulturnog obrazovanja. Policija je trećeg maja intervenisala i ubila nekoliko demonstranata, a ranila oko 50 radnika. Brojni demonstranti su uhapšeni, a vođe su izvedene pred sud. Petoro ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju.
Drugi kongres Radničke internacionale je odlučio da se od 1890. godine, 1. maja širom svijeta održavaju masovne manifestacije, demonstracije i štrajkovi, kao jedan od vidova klasne borbe. Već od sljedeće godine taj dan se slavi kao međunarodni dan opšte solidarnosti radništva. U Francuskoj, na primjer, samo u Parizu je u demonstracijama učestvovalo više od 100 hiljada radnika. Do kraja 19. i početkom 20. stoljeća ovakvo obilježavanje praznika dobija masovne razmjere.
U BiH su prve demonstracije održane 1906. godine. Nakon Drugog svjetskog rata 1. maj počeo se slaviti kao znaku borbe za očuvanje svjetskog mira.
Prazniku koji je bio i ostao simbol borbe za radnička prava, u bivšoj Jugoslaviji se pridavao veliki značaj. Svečano se obilježavao u fabrikama, uličnim defileima i prvomajskim urancima.
Danas je to uglavnom asocijacija na neradni dan i izlet u prirodi.
Ipak, ovovremena borba za ljudsko dostojanstvo još ima konkretnih pomaka.
Decenijama smo svjedočili “dobrovoljnom ropstvu” zaposlenih u sektoru trgovine; njihovom radu na crno, za minimalac, nerijetko bez uplaćivanja toplog obroka i doprinosa, s prekovremenim satima te hroničnim nedostatkom vremena za odmor i obitelj. Vrhunac bešćutne logike profita bile su iscrpljujuće smjene vikendom i praznicima koje su poslodavci obično branili tvrdnjama da upravo tim danima imaju najviše prometa.
S novim Zakonom o unutrašnjoj trgovini Federacije BiH, koji je na prijedlog Sindikata radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH, stupio na snagu 14. novembra prošle godine i, između ostalog, uveo mjeru zabrane rada prodajnih objekata nedjeljom i na državne praznike, radnici su za sebe izborili značajno polje slobode i ljudskih prava.
Iako još postoje prigovori od neempatičnih kupaca i ekonomske struke, neradna nedjelja i praznik su dobro došle realnosti za oko 90 000 radnika u sektoru trgovine. Cilj je prije svega bio popraviti kvalitet njihovog života, jer obiteljski ručak i zajedničko dijeljenje slobodnog vremena zaista nemaju cijenu.
No, glas za bolje uvjete rada i življenja znači i više angažmana na stvaranju pravednog, solidarnog i sigurnog radnog okruženja.
Zato je u Prvomajskom proglasu Saveza samostalnih sindikata BiH, između ostalog, naglašeno da neće odustati od borbe za prava radnika i njihov dostojanstven život. Otud i apel Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, drugim institucijama te građanima za bolji ekonomsko-pravni položaj radnika, shodno novom Zakonu o radu koji je u fazi nacrta.
To podrazumijeva i povećanje minimalne plaće od 1 000 KM, odnosno usklađivanje svih plaća sa rastom indeksa potrošačkih cijena (cijena potrošačke korpe je oko 3 000 KM!). Insistirat će se i na plaćenoj polusatnoj pauzi tokom radnog vremena, reguliranju prekovremenog i noćnog rada, boljim pravima trudnica i porodilja…Također, jedna od preporuka je i to da ugovori o radu na neodređeno vrijeme budu pravilo a da se ugovori na određeno zaključuju u iznimnim situacijama, uz skraćeni period trajanja…, da se nagrađuje rad a nerad kažnjava……
Ambicija svih prijedloga novog Zakona o radu, zapravo je onemogućiti zloupotrebe koje nastaju zbog neprecizno definiranih radno-pravnih propisa.
No, imamo li u vidu činjenicu da većina radnika ne prijavljuje kršenja svojih prava jer se boje odmazde poslodavaca, to nas ponovo vraća na početak priče u procjepu između probuđene svijesti o ljudskoj eksploataciji i općevažeće logike profita.
Stoga, izađimo konačno iz zone komfora “šuti i trpi-samo nek ne puca”.
Zahtijevajmo i osvajajmo prostor slobode ne samo za blagodati naše egzistencije već i zdravlje duha, boreći se istovremeno protiv političkih dubioza, okorjelih nacional-primitivizama te zamorne mantre o odlasku mladih kojima umjesto beznađa i mržnje hitno treba poticaj i strategija.
U izlizanoj nadi između malo vjerovatnog ulasku u europsku obitelj naroda i iznenadnog prestanka ovdašnjih blokada, kao jedina realna opcija čini se patos prvomajskog roštilja, sijela i veselja.
Dok budemo uživali u već tradicionalnoj navici zaborava same suštine nekada sjajne revolucionarne ideje i praznika, sjetimo se jučerašnje poruke Saveza samostalnih sindikata BiH:
“Radničko dostojanstvo nije cifra već temelj svakog pravednog društa!”
federalna.ba
