Dragi čitaoče, hvala što si baš ti, odlučio pročitati ovu priču sa teškom tematikom. Udobno se smjesti i pažljivo čitaj, a nakon toga, razmisli. Da počnemo:
Tišina nijema.
Jedanasesti je juli. Ljeto je, godina devedeset i peta. Osjeti se neka težina u zraku. Taj krvavi juli. Mjesec koji je već godinama simbol patnje, jauka, plača, teških uzdaha i traganja. Mnogi su baš u julu mjesecu, ostali bez svojih krila. Srebrenica! Šta je Srebrenica?! Srebrenica je tuga;
Srebrenica je bol;
Srebrenica je krik;
Srebrenica je teški majčin uzdah;
Srebrenica je suza;
Srebrenica je krvava rana.
Za majke Srebrenice, ljeto, mjesec juli, najteže je doba godine. I nebo tada plače. Hiljade i hiljade ljudi, susrelo se sa gorkom i mračnom sudbinom. Svi koji su osjetili tu bol, znaju da nema cijene koja je opravdava. Toliko poginulih, ranjenih, mučenih, nestalih, toliko krvi, znoja i suza… Koliko djece i dan danas traga za svojim babom, za svojom majkom, sestrom? Koliko će još godina te porodice živjeti u neizvjesnosti i kada će ti ljudi biti nađeni. Pitanje je. Pita se i Zejna, sada već žena koja, godinama, zajedno sa svojom majkom gazi trnovit put… Sjeća se… „Bila je puna kuća čeljadi. Novca nikad nije bilo, a i hrane je znalo zafaliti. Ali, bila sam sretna.
Imala sam babu koji je znao zavući ruku ispod jastuka i pružiti mi čokoladicu koju sam najviše voljela. Odakle? I danas se pitam. Sankao se sa mnom, igrao se, bio moja snaga i oslonac. Moj najveći oslonac. Gledao me očima kojima me niko, nikad neće gledati. A onda se desilo TO. Tada nisam znala o čemu se radi. Mislila sam da će trajati malo i prestati. Mislila sam da će ponovo sve biti kao prije, da ćemo i dalje živjeti kao što smo živjeli, da ćemo babo i ja i dalje se igrati… Odjednom, babo je morao ići nekuda. Odveli su ga. Sjećam se da mi je, dok su ga odvodili, iz svog otrcanog džepa, izvadio čokoladicu. Bila sam tako vesela, zagrlila sam ga, a on mi je šapnuo: „Babina curice, mezimice, čuvaj mamu, babo će se vratiti brzo…“ Otrgnuli su me iz naručja moga babe. Ni danas mi nije jasno zašto, zašto su to uradili ti zlotvori! Čekala sam, satima, danima, mjesecima, evo, već godinama… I, znaš, babo moj, ljuta sam na tebe… Ljuta… Obećao si se vratiti, a nisi… Zašto? I sada te čekam i nadam se tebi i tvojoj čokoladici koja mi je draža od svega na svijetu… Sjećaš li se šta si mi obećao?! Obećao si mi pomagati, biti moja potpora u školovanju, obećao si paziti na mene da mi ko nažao ne učini… Ne brini, babo moj. Ja sam dobro. Mama je ispunila tvoja obećanja, ali znaš, babo, fališ mi. Svakim danom sve više i više. Nisam više mala, završila sam osnovnu, srednju školu, pa i fakultet, a tebe još nema. Sve je prošlo. Kako da pišem o tebi, a da ne plačem?! Kako da mislim na tebe, a da me ne boli, kako?! Kako da svima kažem da trče u zagrljaj svojim roditeljima, da ih grle i ljube, dok su tu, dok ne bude kasno? Ne bi me razumjeli. Nedostajanje je neopisivo. Znaš, babo, ja sam se i udala i rodila.. Sina sam dobila. Znaš li kako se zove? Hamza, baš kao i ti, babo. I tvrdoglav je, ima iste oči, kao i ti… Znaš, osjećam se kao ptiče u gnijezdu. Želim raširiti krila i vinuti se nebu u visine, letjeti iznad šuma i rascvjetalih livada, ali ne umijem. Osjećam da mi fali jedno krilo. Bojim se. Nesigurna sam. Ali, sjećanja i uspomene na tebe, tjeraju me da idem dalje. Vjerujem da me posmatraš, da pratiš moje uspone i padove, vjerujem da znaš da mi fališ neopisivo, fališ svima, ali meni, babo, posebno. Najviše bih voljela da održiš obećanje, da se vratiš, da te zagrlim najjače što mogu, da te bar još jednom vidim… Ali, nema te. Naudili su ti, osjećam to. Uprkos svemu tome, ti si i dalje sa nama, volimo te više nego ikada. Duša se bolu otima, i dalje se pitam, zašto je čovjek čovjeku vuk?! Nikad mi to neće biti jasno. Opet, nada umire zadnja. Nadam se da ćemo te naći, da ćeš nas iznenaditi i osmijehom, zamijeniti ove suze…“
Poslije svega, ostaju samo suze. Jedna suza – od okeana teža. Kad nas je Srebrenica vikala, dozivala, nismo je čuli ili nismo htjeli čuti – SVIJETE? Zašto je moja Bosna morala biti ranjena, zašto je morala toliko krvariti?! Zašto su prekinuti nevini životi, životi puni snova i neostvarenih želja?! Pitanje koje ostaje… Odgovora nema. Nemojmo pokleknuti, moramo uzdignute glave, prenositi svima ovu krvavu lekciju. Da se nikada, nikome i nigdje ne ponovi Srebrenica!
Mirela Salkić/Trend radio
