Danas je u Udruženju poduzetnika Velika Kladuša organizirana dodjela nagrada za najbolji literarni rad pod nazivom „Ja mladi/a poduzetnik/ca“. Nagrade najboljima je uručio Ibrahim Đedović, predsjednik Udruženja poduzetnika. Prvo mjesto i nagradu od 300 KM osvojila je Samra Hušidić, učenica drugog razreda PPT. Kako nam je rekla Samra, od osnovne škole voli čitati i pisati, a ovo joj je vjetar u leđa kad je u pitanju literarno stvaralaštvo. Drugo mjesto i novčanu nagradu od 200 KM osvojila je učenice Maida Štulanović, a treća je bila Alma Nuhanović i njoj je pripala nagrada od 100 KM.
Treba reći da je na objavljeni konkurs pristiglo osam radova, a konkurs je bio otvoren mjesec dana.
Odabir najboljih izvršila je tročlana komisija u sastavu Mersad Sarajlija, Berina Hušidić i Nejra Mustedanagić Ljubijankić. Svi radovi su dostavljeni pod šifrom, tako da se do samog izbora najboljih nisu znala imena autora.
U nastavku pročitajte rad Samre Hušidić, pobjednice konkursa.
Ja, mlada poduzetnica!
Govore da svijet ostaje u rukama mladih. Polažu u mlade sve nade i jedva čakaju da sa
sebe skinu breme života i prepuste ga nama mladima. Ali kada se to desi, kada rijeka
života odnese jedne, a donese druge u centar pažnje, tada se uplaše. I ne,ne prepuštaju
kormilo lahko. Opet, kad blagodat govora neki iskoriste pa govore sve što im padne na
pamet, pa čak i ono što nema pokrića, onda čujemo i konstataciju da Bosne nema, pa
uvijek iznova ostanu bez daha kada nas vide. Nas, Gorčine, kako neumorno hitamo
naprijed pod zastavom one koja postoji stoljećima. Pod zastavom Bosne moje.
Mi,koji to slušamo, iako možda nismo dorasli obrazovanim institucijama, diplomiranim
pravnicima, niti velikim umovima, shvatamo da u toj priči nešto ne štima…shvatamo da
oni pričaju kao da mi ne postojimo, kao da ne razumijemo…ali tu smo i razumijemo. Tu
smo! Znamo svoj zadatak. Tu smo da branimo Bosnu. Tu smo da gradimo život i to
možda bolje nego bilo ko drugi. Možda ono što nosimo u sebi i ono što smo spremni dati
za ovu zemlju će ih tek ostaviti bez daha. Jednostavno,svi moraju prihvatiti činjenicu da
na nama svijet ostaje.
I gle čuda. On je ostao na nama jer smo mi iznikli, porasli i dorasli svom zadatku. Mi smo
mladi poduzetnici!
Generacijo prije nas: „Na nama je svijet ostao pa ga uzimamo u svoje ruke.“
Prva misao mi je: „Ali, polako. Bez žurbe. Sve u svoje vrijeme“.
Ali…mi nemamo vremena. Pet je do dvanaest. Posljednja prilika.
Svako od nas mora krenuti iz svoje avlije. I mi krećemo od svoje. Mi krećemo od naše
divne Kladuše. Istina,zadali smo si težak zadatak. Pružiti joj ono što ona zaslužuje. Postati
čvrsti bedem na zapadu naše nam domovine.
Mi priliku imamo sad. Sad! Samo smo sad mladi, puni snage, elana i volje da gradimo
bolje. Ako mene pitate,ta prilika se ne dobija svaki dan. Doduše, s obzirom na naše
prethodnike, ta prilika se čak i odbija. Ponekad uhvatim one „govornike“ dok govore da
smo još nezreli za funkciju za koju se laktamo… očekuju da kažem: „Ali ko sam ja da sa
svojih sedamnaest ljeta sudim o tome? Nisam dorasla tome, pa ću zašutiti.“
Ali…ne ide to tako, ne smije se ugušiti ovaj krik. Ovaj inat bosanski. Ne smijemo ćutati.
Tišina nije za vrijeme kada se sve ruši. Tišina je za vrijeme kada je sve na svome i kad je
sve potaman… a vjerujem da ju i tad treba znati kontrolisati. A težak je to proces.
Jer nekim smo stvarima ipak dorasli. Ma ne nekim, mnogim stvarima smo dorasli. Halo,
dorasli smo! Mi smo ti mladi o kojima drugi govore! Mi! Dakle,ovo više nije igra. Izašli
smo iz onog dijela gdje svi samo kažu da vjeruju mladima, a sad, sad smo mi oni kojima
neko vjeruje. Evo nas. Tu smo. Kladušani nam vjeruju, majke nam vjeruju, očevi nam
vjeruju, svi nam vjeruju. A znate šta je najbitnije?
I ja vjerujem. Vjerujem u sebe. Baš onako sigurno kao što nikad do sad nisam. Doduše,
ove cipele odraslih nisu udobne, ali iz dječijih sam već izašla. Primorana sam napustiti
ovu bajku te zakoračiti u novi svijet. S obzirom na pravo slobode,biram svijet
poduzetništva. Ovdje. U ovom malenom gradu na sjeverozapadu Bosne.
Neću biti od onih koji pobjegnu i hvale se uspjehom, nego od onih koji će pokušati ovdje
uspjeti. Ne volim pusta obećanja, pa zbog toga neću obećati ništa što ne mogu ispuniti.
Znam, previše su nama obećavali da bismo nastavili vjerovati, ali… Vjerujte nam. Samo
nam vjerujte. Ostavili ste nam toliki teret na leđima, valjda zaslužujemo povjerenje.
Zapravo, zaslužujemo mi više toga.
Ali ako nam već kao djeci nije suđeno bilo da vidimo sva svjetla ovog grada bar ćemo to
pružiti drugima.
Za početak ovom je gradu potrebna umjetnost. Potrebne su boje. Potrebne su pjesme.
Potrebne su knjige, potrebne su.. I dug je niz. Kladuša to pokušava već godinama, ali
naprosto ne ide. Pokušala je otvoriti vrata svemu onom što bi je oplemenilo, što bi je
izdiglo iz pepla, iz sumornosti…otvorilo vrata čarima umjetnosti, ali ne ide. Ne ide to sa
salom/amfiteatrom koji zarasta u travi. Negdje koči. Osudili su nas na kaznu da
umjetnička duša u nama preživljava ispod nedovršene zgrade kina. I jako teško nam to
pada. Ne opraštamo to i zato preuzimamo stvar u svoje ruke. Izgradit ćemo te
biblioteke, ta pozorišta, te sale. Napokon će nauka i umjetnost disati punim plućima.
Naučit ćemo čitati, plesati, slikati. Sve ćemo. Samo vjerujte. Dajte nam priliku. Budite
nam vjetar u leđa, budite nam oslonac, riznica snage i mudrosti…a mi ćemo se vinuti i
stvarati svoj zamišljeni bolji svijet.
Vjerojatno ste već razumjeli ili u najmanju ruku naslutili, pa mi želimo svoju kinosalu.
Da, kinosalu. Ne samo to. Mi želimo da Kladuša ima svoj Dom kulture. Taj novi početak
nam je potreban. Mi želimo živjeti i umjetnost. Ovo sivilo obojati bojama života, bojama
duše. Želimo imati mirnu luku u koju će svaki Kladušanin doći kada nema gdje. Kada
umoran od života i popravljanja onog što ne valja, što se pokvarilo, kada je obuzet
mislima i problemima poželi odmoriti svoju umornu dušu, neka to ima gdje. Želimo da
ima gdje otići i napuniti baterije, oplemeniti dušu snagom koja izvire iz biblioteka i
pozorišta. Već znam i naziv za taj centar kulture,zvao bi se po meni ,ono na prvu,
“Kladuški kutak”, ali on ima ime koje mu službeno bolje priliči,a to je Dom kulture Velika
Kladuša. Ja sam tu zastala. I ostala nekoliko minuta. Zaista,divno zvuči.
Možda ipak niste ostali bez daha kao što sam najavila, ali to je samo početak. Tek ćete
vidjeti kojim blagom raspolažete. Stvarno, Kladuša je puna budućih poduzetnika.
Razljutili ste nas pojedinim postupcima, ali mi ne umijemo mrziti, a naučit ćemo to i
vas…neće vaša krutost odoljeti ljepotama predstava, knjiga, promocija i druženja. Bit
ćemo tim. Bit ćemo porodica. Jedan poznati pisac je rekao da je čovjek sa idejom ludak
sve dok tu ideju ne ostvari. Istina. Mi imamo ideju. Ludi smo. Mladi smo. Poduzenici smo.
Dakle, ništa nam ne fali. Uz to sve još smo i Krajišnici i … Ostavit ću tu rečenicu tu gdje
jeste jer dovoljno je rečeno njome.
Jednostavno, želimo promjene. Svaka promjena počinje u glavi. Ako je glava ,da ne
kažem prazna, sve je uzalud. Upravo zbog toga trebamo kulturni centar, mjesto gdje
ćemo crpiti ideje. I mogu vam reći,nije ovo sastav sa emocijama. Nije ovo sastav sa
likovima. Nije epika niti lirika. Nije poslovno pismo niti upozorenje. Ovo je samo neka
vrsta slobode. Oslobodila sam misli i podijelila ih sa vama. Uzdignute glave vam govorim
da sam spremna ući u svijet poduzetništva. U glavi imam osmišljen svaki detalj tog budućeg preduzeća. A nisam sama. Pored mene je armija mladih poduzetnika koji u sebi
nose spremnost da se uhvate u koštac sa svojim idejama.
A, sebe? Sebe još uvijek ne vidim u eleganciji i visokim petama kako to dolikuje
poduzetnicima, jer puno je posla do visoke pete… Ali,vidim sebe kao nekog kome će
Kladuša pružiti priliku da ostvari san. A moj san je kao i san svih mojih vršnjaka OSTATI
OVDJE NA BEDEMIMA BOSNE I ŽIVJETI NAŠE BOLJE SUTRA, naravno ZAJEDNO S VAMA.
“Budućnost pripada onima koji vjeruju u svoje snove.” A ja, ja vjerujem.
Pa počnimo s prvom idejom. Pokrenimo naš Dom kulture.
Buduća poduzetnica, Samra Hušidić.
Berina Hušidić/Trend radio
